Večeras na terasi mog stana, Beograd i ja, moramo se oprostiti, reći jednom drugom zbogom i krenuti u novu avanturu, osvanje novih predela, novim komšijskim facama koje će me nekad nervirati, ali koje ću prihvatiti onakve kakvi su, jer znam da ih ja ne mogu niti želim menjati, kao što ne želim da se menjam ja.
Večeras reči teško naviru, na svakom zarezu oseti se pauza i tišina, prsti ostaju ukočeni na tastaturi u nadi da će nova reč i misao biti izbačena. Večeras sam bio sa prijateljima, našao malo vremena da proćaskamo i naravno jedni drugima obećamo da ćemo se viđati što češće, tačnije da im ja obećam da ću uvek kada me put dovede do Beograda naći vremena da ih sretnem. Idem u lepše i mirnije mesto, mesto gde ću moći pod tremom svoje nove kuće moći da se na ljuljašci ljuljam i gledam u panoramu gradu, okružen zelenilom, psom koga ću kupiti i zavoleti, gde ću moći da radim i razmišljam, gde ću napokon možda da iskorenim svoje ideje i principe na kojima se zasnivao moj život.
Dok posmatram svetlost koja se prelama nad gradom od uličnih svetiljki i reflektora, iskreno sam hteo da razmislim o svojim postupcima. Na ovaj blog sam došao slučajno, nije me niko naterao niti me terao da pišem svoje gluposti. Na njega me je naterao višak vremena koji sam imao. Taj višak vremena sam želeo da potrošim na gluposti, ali umesto gluposti desilo se nešto više od navike. Nešto što sam smatrao da samo dokoni, nesrećni i besposleni ljudi mogu da sebi priušte. Tempo mog života je takav da dnevno spavam 5 sati i da funkcionišem isuviše dobro. Ne volim dugo izležavanje po krevetu čak i kada je kišni dan. Volim da radim nešto, da sam stalno u pokretu i da uvek imam vremena za sve. I imam, ne žalim se, jer sve u životu postižem da ukomponujem kao inzvanrednu kompoziju i odsviram je tokom dana. Svaki sekund je isplaniran. Radnim danima jedem u pokretu, kako bi se reklo s nogu. U isto vreme proveram mail na mobilnom i idem u nabavku namirnica. U prevozu čitam blogove, nekad se i glasno nasmejem dok čitam. Napišem post kada su mi misli usmerene na pisanje za tili čas. Srećan sam što sam slepo kucanje naučio u svojoj srednjoj školi i jako mi znači i na poslu i u privatnom životu, jer ne moram da nabadam po tastaturi tražeći gde se nalazi slovo A. :). Slušam muziku, gledam TV, pratim dešavanje u svetu sve u pokretu. Nemam omiljenu seriju, jer za to stvarno ne nađem vreme i ako ga nađem uvek se desi da možda sutra neću biti u mogućnosti da baš u to vreme budem pored TV-a. Čak ni u bioskop ne idem jer dva sata u jednom mestu je za mene previše. Pozorište priuštim jednom u šest meseci, poslednje što sam gledao je prestava „Kokoška“. I sve tako u krug svakog dana. Čak mi se i ona reklama: „Živim brzo i hranim se lako“, veoma dopala, jer upravo može da mene okarakteriše.
Ali,…
Suviše sam se odaljio od teme. Sve ovo ću poneti u lepom sećanju naravno moj boravak u prestonici, u kojoj imam rođake, za koje nađem jednom u mesec dana vremena da ih obiđem, a možda i mnogo duže. Ne jurim novac, jer me on nikada nije zanimao, ni sada kada ga imam, kao ni onda kada ga nisam imao. Na blog-u sam virtuelno upoznao i postali su deo moje ličnosti pojedini blogeri. Zavoleo sam ih, imam utisak da su deo mojih obaveza. Zbog njih sam uvek nalazio i nalaziću dok mogu vremena da im ostavim svoj trag, pisaću i dalje, osećam tu potrebu da barem pola sata odvojim njima. Ne pratim mnogo blogova, svega nekoliko i svi oni su u mom sidebar-u. Ne jurim u potrazi za novim blogovima, niti tražim da budem među nekim blogovima, jer i ja imam jedan princip i svoj stav vrednovanja blogova. Svi ovi su za mene moji TOP blogovi i tako će ostati, jer vrednovanje nečijeg truda i rada ne zavisi od njegove posećenosti i broja komentara ostavljenih iza svakog post-a, već po iskrenosti i načinu pisanja. I zato ću uvek naći vremena da im posvetim barem pola sata u danu ili nedelji. U mom planeru uvek će stajati jedna od neobaveznih obaveza – „vidi šta pišu drugi“.
Kada sam došao na ovaj blog saznao sam da je u tom trenutku upravo bilo završeno neko okupljanje blogera u regionu. Iskreno, lepo je to, mada jedan od mojih principa na kojima se zasniva moj stav prema Internetu i korišćenju svega što zahteva različite kardinalnosti u komunikaciji, jeste upravo da nikoga ne upoznajem u realnom životu. Nikada nisam chatovao, išao na dating sajtove, niti bilo šta što je vezano za upoznavanje, ali putem ovog blog-a imao sam priliku i poziv za upoznavanje. Mogao sam da prekršim svoj stav i da pokleknem tome. Naravno upoznavanje nije bilo vezano za neko muvanje niti bilo šta više, jednostavno upoznavanje, kao što biste upoznali nekoga na nekoj žurci i postali prijatelji. Nisam to uradio. Imao sam prilike možda sada da budem bogatiji u svom životu za jednog prijatelja više. Ali nisam, jer okolnosti to nisu dozvoljavale i od samog starta je sve krenulo naopako.
„Noćni prolećni vetrić na mojoj terasi obgrlio me. Izašao sam u majici, da ispušim cigaretu. “Tell it to my heart” je na radiju, simpatična pesma. Tera na ples, pomeranje tela u njenom ritmu, dok disco kugla se vrti iznad. Dodire. Pesma je za dvoje. Ne želim da je slušam, jer ne volim previše disco muziku kada sam sam. Nisam je promenio. Uvukao sam dim, cigaretu namestio između prstiju, oslonio se na ogradu terase i pogledao u nebo. Ja sam pogrešio, uvek sam grešio, ali da li mogu da naučim neku lekciju iz toga? Mogu, jer ona može pomoći ne samo meni nego i svima drugima, kada se nađu na raskrsnici i ne znaju kojim putem dalje. Svi putevi su dobri i na svakom se nađe nešto lepo.
Dobio sam poklon. Želeo sam ga toliko dugo i sada kada ga držim u rukama imam utisak da sanjam. Ne verujem da sam upravo dobio to što sam dugo želeo. Sa osmehom na licu gledao sam i bio srećan. Pogledao sam pravo ka svetlećoj reklami na obližnjem poslovnom centru i bacio ga o pod. Deliću se se rasturili na sve strane. Razbio sam ga, jer ne želim da tugujem zbog njega.
Ušao sam u sobu i seo za računar, večeras želim samo tišinu“.
