The boiling point of life

avgust 23rd, 2008

Uz miris tek pokošene trave i žuboranje vode iz fontane “hiljadu želja, samo je jedna prava”, pored kamene ograde, jadikovanje i mučnina iz želuca samo su bili prisutni nekoliko trenutaka. Shvatila je. Činilo joj se da će se meteori srušiti, oskrnaviti svetkovinu, izazvati paniku, a onda potonuti u dubinu mora. Nestati.

- Zar sam ja toliko zaslužila da mi tako učini! Čini mi se da sam bila previše glupača kada sam verovala u glupa prijateljstva.

Ćutao sam. Gledao sam u svoju flašicu piva u dubini tamno-zelenog stakla, gde na vrhu tog čarobnog napitka pena stvara so koju baca na ranu ranjenog vojnika tek izašlog iz teškog rata sa neprijateljem jačim od njega. Zamislio sam se, počeo sam da njene reči čujem kao eho koji se sa planinskog masiva širi daleko putem kopna sve do pustinje, preko dubina mora i mračnih predela, gde se sneg topi pod našim koracima kojima kroz život gazimo. Uhvatila me je nespremnog sa pitanjem, na koje nisam znao tačan odgovor, niti sam uspeo da pročitam u bilo kojoj knjizi. Ali, ipak sam znao da operska trupa iz Španije neće večeras nespremna nastupiti pred publiku, posle nekoliko desetina proba, što generalnih što onih pred sam nastup. Oni su uvežbani, ja još uvek nisam. Pao sam na ispitu, ispitu koji se nekada i ne uči iz knjige. Odgovorio sam odrično, iako sam znao da to nije tačno, da moji stavovi i principi nekada zaista mi ne dozvoljavaju da kažem bilo šta drugo.A pitanje na koje sam pao bilo je tako jednostavno:

“Da li se i ti osećaš popišano, iznevereno, besno i na kraju suviše tužno kada shvatiš da se čaša prijateljstva večeras sa stola oborila i rasturila u milion delića?”

Iskra od plamena u njenim tamnim očima, beonjačama belim kao led sa Antarktika, video sam sve to. Tugu, izneverenost, bes i ponos. Ja umem da slušam, nekada sam umeo i da dajem savete drugima praveći se kao da su godine života na mojim dlanovima i borama po licu ostavile dovoljno jasan trag, bela kosa i brada još uvek nisu mogle da me odaju. Nekada. Sada… izbrisao sam tugu, nervozu ugušio cigaretama koje još uvek ostavljaju gorak ukus u ustima popušenim posle pranja zuba pred počinak kada je krevet i tesan za misli i prostran za telo. Bes… on traje samo u trenutku. Ponos, još uvek me služi, najveći saveznik i moj neprijatelj.- Ne osećaj se tako. Možda ti je sada teško, ali videćeš, jednog izgubiš, dobiješ dva i tako dalje. Nekada neke prijatelje ne izgubiš, oni su tu da ti budu rame za plakanje, oslonac i podrška. Idemo dalje, jači smo večeras samo nas dvoje. Noć je divna, zaljubljeni parovi sada ko zna gde zagrljeni šetaju, deca odavno sanjaju svoje snove u dolinama igračaka, neke devojke uvek istom ulicom hodaju, neki parovi večeras ljubav vode telima a mislima sa drugima… Sve je to igra, riziko. Nekada dobiješ nekada izgubiš. I posle ovakve sparne letnje večeri, kiša će se sigurno izručiti, osloboditi teret, tegobe, ublažiti pritisak. Opet će sunce i sve tako u krug. Zaljubljeni parovi možda posle kiše neće biti više zajedno, deca će možda imati košmare u zamkovima zlih veštica, neke devojke možda odluče da večeras ne šetaju, a parovi odluče da misli oslobode od tela.

Prazna flašica stoji sada na stolu, nema čarabnog napitka, pena je nestala, rana je zacelila. Ali, i posle svega ožiljci ipak ostanu.

Edit: Usled brisanja blog-a post sa komentarima čitalaca je obrisan, pa je nakon povratka zahvaljujući drugarici Škrabalici, post zaključan.

Ja nisam idealan!

avgust 15th, 2008

Naiđe mi period kada bih vodio razgovore o socijalnim temama i onda bih se bezbroj puta pitao da li sam ja lud ili je veliki deo stanovništva u Srbiji debilan. Kada konstatujem da je pogrešan odnos prema detetu od strane njegovih roditelja, jedini faktor njihovog pogrešnog ponašanja, onda se javljaju svi oni koji sebe pronalaze u tome i počinje rasprava. Tvrdim da je veliki broj debila, snobova i lelemuda, ne samo kod nas, nego svuda. Ako nemam uslove da se oženim i svojoj porodici pružim harmoniju, koja jedna porodica zaslužuje, neću je sigurno zasnivati na tome da kvarim nekom drugom tu harmoniju koju je stvorio, tačnije mojim roditeljima. Žena i majka pod istim krovom i nad istim šporetom, je isto kao kada bi u kućiću za pse stavili psa, mačku i miša da zajedno borave. Tada se javljaju roditelji i kažu, pa šta da se radi kada deca žive u takvoj državi, a dozvoljavaju da im deca mrse muda po kafićima po čitav dan. Onda se postavlja drugo pitanje. Sve dok mi budemo tako razmišljali, ta ista država neće razmišljati. Kada bi se kojim slučajem susrela sa mortalitetom od 100 posto, verovatno bi se zapitala, postoji li rešenje izlaz iz krize. Mada načuo sam da će od sada početi sa programom pomoći svim mladima oko krova nad glavom, tačnije država da im da stan i svakog meseca naplaćuje rentu koja je prikladna. Em što će narod bolje živeti, em što ćemo na taj način i pomoći državne budžete. A da li će se to ostvariti, videćemo. Ali, sve te teme iziskuju puno objašnjenja i naravno sukoba mišljenja. Neki podržavaju sve to, neki sve to jednostavno kritikuju, a neke jednostavno nije briga. Stoga, zabole i mene.Drže se za ruku, momak od 24-25 godine cvoke na glavu, ključevi od Pežoa i mobilni od 500 evra u drugoj ruci, devojka od 19 godina. (oboje socijalni problem društva - nazaposleni). Čovek i žena od preko 60 godina, idu iza njih. Gledaju ih.

- Kako su lep par, baš su slatki. Ovako smo i mi, sećaš se?
- Da. Mladost je lepa. Kad si mlad, sve je lepo.

Dok onda on njoj nije zavukao ruku u gaće nad sred šetališta. Hahaha! A onda je žena rekla: “Bože, današnja omladina!”
(u sebi razmišljam: “koji kurac gledaš. Prvo su slatki, sad su “bože pomozi!” Meni su tek tada bili slatki.)

Tačno je to. Dok si mlad, nekako ti se život čini lakim, jednostavnim i bez ikakvih problema. Ona je drolja! Moja sestra, zato i znam. Da li su bele pantalonice sa ocrtanim crnim tanga gađicama i majicom “made by Seka” sve što je u životu potrebno. Nije ona kriva. Takvi su joj roditelji, žive svoj život, a decu su pustili. Sa 15 godina, svog idola našla je na TV-e, postala je žrtva kloniranje kao i veliki broj adolescenata. Naša realnost, naša mladež kako su neki govorili, pretvorila se u debilizam, skotizam i što je najcrnje sistem vrednosti je na dnu. Seka, Beka, Caka i drugi su samo pomogli i uništili ne samo veliki broj mladih nego i naciju kao takvu i doveli do toga da u njima gledamo “idole”. Naravno, meni je sada lako da pričam o tome, i da se samnom slažu svi oni kojima dnevna literatura nije tabloidni časopis prepun slika guzova i sisa javnih ličnosti, i o tome da li je nosila ili nije nosila gaće. Negde piše, to čitaju samo neobrazovani, dokoni i oni koji svoj život ne znaju da kreiraju svojstven njima, nego zbog svoje nesreće i uludog protraćenog života traže izlaz u imitacijama, oponašanjima i kopiranjima. Dokle? Hm… pitam se, da li sada sve žene ne nose gaće. Moraću da javnem nekoj pevaljki da provali modu i izađe gola na scenu. Možda se moj grad napuni i napokon se ostvari ono: “padaju gole ženske”! Hahhahaa. Ironija!

San svake devojke je da se uda, da venčanje iz snova bude ostvareno. Da nađe nekog zgodnog, bogatog i situiranog (ovo je sistem vrednosti i nekih roditelja). San svakog mladića je da što pre kresne neku (ovo je san i svih očeva da im sinovi uđu u svet odraslih). San roditelja (mame i tate) je da njihova deca postanu svoji ljudi i da dobiju unuče. Lepo!Težeći ostvarenju svog sna, većina devojaka će početi da svoju prirodnu lepotu pokrivaju hemikalijama (šminkom). Na sebe da stavljaju krpice “poznatih”, u ruke torbice svetske marke. Krenuće putem lova. Nekog soma će sigurno uloviti. Ne samo soma kome su roditelji pružili sve što mu je potrebno i ono što mu nije (a inače se vodi kao problem države - nezaposlenost), on će je kresnuti, a onda odbaciti kao iskorišćeni kondom. Ona će pokušaće ponovo i ponovo, kod nekog drugog i tako redom. Sve dok ne postane toliko potrošna roba da više ni sama neće znati gde greši. Krpice su OK, šminka je OK, pa čak i frizura joj je OK i dole i gore. Gde greši - kasno se pita?Ne kažem da sve treba da budu opatice. Pu, daleko bilo, šta ću ja onda da kresnem ako ni jedna ne da! Zaboga, nevinost je još 70-tih izašla iz mode? Niko ti ne osporava da upražnjavaš seks. Sve dok devojke budu cenile sebe na taj način da budu kopije nekih kojima je u nekim državama i zabranjeno da se prikazuju na TV-u kao znak lošeg uticaja na društvo, dotle će ih i drugi ceniti, pogotovo muškarci. Zar muškarcu ne laska da kresne neku koja liči na neku pevaljku? Ostvario mu se san, ali mu svakako nije ostvarila ono što će verovatno neka treća uspeti. Zato draga, ti si postala potrošna roba. Nažalost napisala si na sebe “LAKA”, iako znam da sebe ceniš i smatraš kao inteligentnu osobu.Ja sam svoje ostvario, ti svoje sad gledaj kako ćeš!I da zaboravio sam da ti kažem. Ja ne slušam Grandovce, niti bilo kakva prodakšn, rekorc i slična izdanja, niti čitam Nobelovce. Ne oblačim se u čajna šopu, niti štedim da bih kupio džins od 17.000. Kupiću ono što u tom trenutku se meni sviđa, pa makar to bila majica na kojoj piše: FUCK YOU! Slušam Nighwish jer mi odgovara njihova muzika, nekada zbog Tarje, sada zbog Anette. Tarja ima ekstra glas i davala jedan sasvim drugi pravac muzici, Anetta je suviše seksi, a i volim oči koje su našminkane tako da se ističu bez drečavih boja. Moj moto života je živi onako da uvek budeš drugačiji od drugih. I da, sigurno ne bih oponašao Marca ili bilo kog člana grupe Nightwish. Nokiju N95 neću da kupim, prvo zbog toga što imam MP3 plejer, MP4 plejer sa 2,8 inča TFT ekranom i memorijom od 5GB, fotoaparat, i sve što mi je potrebno. Imam moj Samsung E630 star 3-4 godine i odlično me služi. Javljam se i napišem poruku. I izabrao sam ga upravo zbog njegovih dimenzija jer ga držim u džepu od farmerki, a ne volim glomazne telefone. Kad crkne, kupići isti takav. Slike ne slikam ni na fotoaparatu ni na mobilnom, jer me to ne zanima. Jebe mi se za oblačno nebo, zalazak sunca, događaje pored reke, u parku i slično. Uvek na takvim događajima postoje dokoni koji sve to slikaju. Ja uživam! Kad mi se sluša muzika u pokretu uzmem MP3, kad mi se gleda film uzmem MP4, kad mi se jebe, ja jebem. Ne žudim za dobrim kolima, motorom, biciklom. Volim šetanje u prirodi. Ne volim izlaske tamo gde svi izlaze, volim izlaske tamo gde smo samo ti i ja i odabrano društvo. I nisam u opšte javno romantičan, ne držim se za rukice, i ne cmaćem se pored svakog žbuna ko ker kad ide i zaliva svako stablo. Romantičan sam kada se svetla pogase, i kada tvoje uzdisaje čujem.Do pre nekih godinu-dve mogao sam sa svima da se družim, iskreno niko mi nije smetao. Sada,… biram sa kim ću da trošim svoje reči i moje vreme. Tako da tvoje drugarice, su ćurke i razgovor sa njima bi se svodi na prepričavanje ko je šta video i gde se svelo, zato sam onaj dan otišao i ostavio te da vodiš stručne razgovore, ja sam suviše glup za tu oblast. Nisi smela da se naljutiš, jer znaš da kada bi se nadurila dobila bi “pedalu” ne onu sa bicikle, nego sa pedalina. Imam svega 4 prijatelja, i ne volim da ih imam više, jer svoje vreme jedva i sa njima uspem da provedem. Ne volim da poznajem mnogo ljudi, smara me da svima govorim “zdravo” kada ih sretnem. I šta imam od toga da kažem zdravo, ćao. Zato gledam pravo! Pf.

Voleo bih da odem sa ženom na pusto ostrvo za medeni mesec, samo bih poneo šibicu, čak bi i cigare ostavio. Ne volim da tucam kamen o kamen da bih zapalio vatru. (-; Uz to se podrazumeva smeštaj sa najmanje pet zvezdica i svom mogućom poslugom i rum servisom na tom pustom ostrvu, kad nam dosadi grejanje uz vatru. Nisam ljubitelje srpskih svadba. Moje venčanje će biti uz uži krug ljudi po mogućnošću negde u prirodnom ambijentu, sa okruglim stolovima sa belim čaršafima - bez pečenja i tako tih masnih jela i nekim bendom koji na svom redovnom repertoaru nema sledeće: “ova kuća puna sreća i veselja…, moj dragi me našao na poljanici…, ženi mi se sinko, udaje mi se ćera…, itd…” i koji će mi kurac neke babe, tetke i strine njene i moje, fuj, i cmakanje sa svima. Nema ponude i tražnje, cenkanje sa deverom, bratom, sinom, nema barjaktara (ma kakav barjaktar ne pravim ja miting), pokrivanje čaršafom, jorganom i svim mogućim čudesima, prebacivanje preko glave, pucanje u jabuku,… i naravno nema toga da me zgazi za nogu, jer ako me zgazi nezgodno na mali prst u cipeli, umesto izgovoreno DA, rekao bih “Jebem ti sve po spisku”. Ah to moram da je opomenem. I da, venčanje samo uz matičara. Ja sam kršten u grčkoj pravoslavnoj crkvi, jebi ga zadesilo se da je ona bila tada u tom mestu, a ovi kažu da bi trebalo i ovde da se krstim, a dvaput da se krstim ne pada mi napamet, jes zabole me. A i od svoje 15-te sam postao ateista, tako da me lopovi neće venčati.Kad se iseće torta i odigra ples (nema pečenja i zdranja, ali zato kvalitetno vino, specijalna jela - laka hrana), pozdraviću svoje goste i svoju dragu za ruku, odosmo na naš medeni mesec. Pijančenje do kasnih jutarnjih sati i dvorenje pijanih budala, nekako se ne slaže uz moju ličnost. Za društvo repriza, kad se vratimo, pa ćemo tad da pijančimo. I jedno sam siguran, dok sam slobodan tako se i ponašam, kada se vežem prstenom, tada ću biti veran.Do sad su njih tri otkazale venčanje, jer nisu mogle da se dogovore sa roditeljima kako da strine i stričeve od deda Radojkovog brata deca i unici i uz njih još 50 ko zna kojih iz Babušnice, Dedušnice, sa Babinog i Dedinog zuba, iz pičkovaca. Šta će svet reći, a planirali da ponesu pečeno prase i vola! Bruka. ۼ-:Idealna? Hm… nema idealne, sve su lepe i pametne, dok ne progovore. Hahaha! Šalim se. Možda neka čobančica, ona barem nema TV-a da se uči kako da se oblači, ali… možda još uvek nosi one debele vunene suknje, tako da, ne znam. Smeta mi vuna, mnogo pecka. Ili neka Ljovisna iz onih španskih serija. Prvo prodaje cveće, sva slatka, fina, kad se pogase svetla “zna znanje”, mrzi je svekrva, voli mene, a onda se na kraju ispostavi da je ćerka Don Pija, mog nekadašnjeg tate i dalje imam svo moje (ne naše, čuj ja da delim moje) bogatstvo. Hahaha!I za kraj, ja nisam idealan bez poroka i mana, niti želim da budem idealan jer:

“Ljudi koji nemaju nikakvog poroka spadaju u ljude sa najmanje vrlina.” (Bernard Šo)

Evo, slušaj pesmu od Nightwish - Amaranth, sa novim vokalom - kada preslušaš 3 puta ući će ti u krv, veruj mi, zaboravićeš Stoju, Seku, Cecu i druge. A i spot je idealan non stop ga gledam na player-u. Ah, nedostaje mi Tarja i njen glas, ali posle nekoliko puta slušanja ni ova nije loša, iako se još uvek vodi rat oko fanova između ove dve vokalne članice benda, stare i nove. Kao što rekoh i dokon pop goveda krsti, tako i oni polemišu. Ni jednu pesmu ne mogu od njih da izdvojim kao najbolju, sve mi se sviđaju. Pozdrav draga!

Edit: U post-u je bio ubačen spot grupe Nightwish - Amaranht sa YouTuba. U komentarima su bili ubačeni spotovi “Phanthom of the Opera”, “Nemo”, “The Escapist” od iste grupe. Usled brisanja blog-a post sa komentarima čitalaca je obrisan, pa je nakon povratka zahvaljujući drugarici Škrabalici, post zaključan.

Oh, how I wish for soothing rain

jul 29th, 2008

Ni jedna noć više neće biti tamna,
kada svetlost sa neba bude dovoljno jaka.
Moji laki koraci tvoja dozivanja su pratili,
bezuspešno do kraja ovog sveta.

Večeras svetleće zvezde sa neba,
uz dirigenta veselog meseca.
Plamen sveće što obasjava sobu,
moje poljupce drugoj ću prepustiti,
dok zvezda na nebu ne postane jaka,
samo za tebe i mene, moja draga.

Nastaviću svoj život,
tvoj osmeh zaboraviti neću.
Za sreću našeg novog sina,
u mislima podići ću čašu ka tebi.
Suze i patnje naše ćerke,
podeliću sa tobom uz umirujuće jesenje kiše.

Sada kada te nema.
Sada kada te ima,
moji snovi na počinak idu,
dok se život rađa
sa odsjajima novog dana.

U veče, kada sunce svoje snove
sni, ja te neću zaboraviti,
moje srce teško i veliko,
mesto u njemu tvoje niko
nikad ne može zauzeti.
Moje mesto pored tebe
će jednog dana postati.

Edit: Autor teksta “Rastanak”. Usled brisanja blog-a post sa komentarima čitalaca je obrisan, pa je nakon povratka zahvaljujući drugarici Škrabalici, post zaključan.

Prvi, a ne ko zna koji post.

jul 23rd, 2008

Blog je obrisan, mojom greškom, jer sam hteo da obrišem sve postove koji su pozivali slike sa prethodnog blog-a. Pošto je i prethodni blog izgašen, a slike nisu mogle da se učitaju na ovaj blog, ja sam pokušavajući da obrišem te postove, zapravo obrisao sam sve postove. Ali,… nije to sad toliko bitno, pošto sam ipak kasnije uspeo da povratim te postove, odlučio sam, da ako je sudbina htela da ih ja obrišem, neka i ne budu sada ovde. Ne patim od toga da mi arhiva bude puna mojih pisanja da bi ih vraćao. A postoji i puno bloger-a koji naprosto vrše redukciju svog bloga, zbog njima poznatih razloga.Mislim da je trebalo da objasnim šta se dogodilo i nadam se da će moji verni, a ima ih malo, čitaoci razumeti zašto je sada ovo prvi, a ne ko zna koji post.

Edit: Usled brisanja blog-a post sa komentarima čitalaca je obrisan, pa je nakon povratka zahvaljujući drugarici Škrabalici, post zaključan.

Dermatološki pregled

jun 23rd, 2008

Danas ljudi olako shvataju činjenicu da sunčanje predstavlja faktor rizika za nastanak raka kože. Postoji puno online web stranica na kojima se o ovoj temi raspravlja. Takođe, putem googla možete pronaći mnoštvo korisnih informacija o ovoj naizgled bezopasnoj, a opakoj bolesti.
Dermatolozi širom sveta apeluju na ljude da vrše preventivne preglede svojih mladeža, prvo samostalno kod svoje kuće, a ako primete neki od simptoma da na njihovoj koži dolazi do nekih promena (kod mladih ljudi najčešće mladeži) da se odmah jave lekaru.

Da li ste znali? Putem googla na mnogim dermatološkim web stranicama saznao sam:
Sunčanje izaziva pojavu novih mladeža i brzo starenje kože.
Direktni sunčevi zraci mogu izazvati neželjenu bolest.
Mladeži su podložni promenama zbog direktnog uticaja sunčevih zraka.
Preporučuje se da svaki čovek jednom u mesec dana samostalno se pregleda i ukoliko primeti neke promene na svojoj koži da se odmah javi lekaru.
Rak kože se u 90% slučajeva leči ako se na vreme reaguje.
Ova bolest je tiha i zločudnog karaktera sa smrtnim posledicama.
Treba izbegavati sunčanje kada je sunce u zenitu ili ako posao zahteva izlaganje najvećeg čovečijeg organa suncu koristi zaštitni faktor.
Solarijumi i neke vrste krema za samopotamljivanje takođe utiču na pojavu zločudne bolesti.
Mali broj ljudi preventivno odlazi kod dermatologa za pregled.
U Srbiji je počela akcija koja je spovođena u zdravstvenim centrima za prevenciju protiv melanoma.
Bolest ne gleda godine, tako da svi spadaju u kritičnu grupu.

I mnogo drugih korisnih informacija koji se mogu naći putem googla, samo je dovoljno ukucati ključne reči.
Pregled je bezbolan.

Ja sam danas obavio preventivni pregle i dobio savet da za sunčanje koristim zaštitu faktor 50. Pregled je trajao minimalno, samo je bilo potrebno uzeti zdravstvenu knjižicu i otići kod lekara. Za pregled kod dermatologa nije potreban uput lekara opšte prakse. Izdvojte sat vremena i obiđite vašeg dermatologa. Steknite naviku preventivnog lečenja.

Ne traži smisao, jer smisla nema!

jun 12th, 2008

Dok sam u naletu besa pokušavao da objasnim da situacija iz koje je veoma teško izaći na kraj sa razumnim objašnjenjem, shvatio sam da ja ne mogu niti želim da razumem ljude poput nje. Mladost nas možda čini jakim, snažnijim i srpemnim da kroz najjače mećave i dalje hodamo pravo, žmirkavim očima da gledamo belinu koja se stvara nanosima jakih vetrova ispred nas, ali kasno ćemo možda shvatiti da put koji pređemo samo je deo puta iako on čini dve-trećine. Ona jedna trećina koja se čini sada u ovom trenutku i suviše jednostavna i laka, činiće samo život težim, a taj put isuviše nesavladivim.

Kuda gledaš? Napred! Ako budeš gledala nećeš videti to što tražiš, jer to što vide drugi ti ne možeš videti. Tek ti je dvadeset i nešto leta, majka si dvoje dece, a pogledom ne možeš ni da pretpostaviš da daljina koju kriju visoke planine, nije vidljiva samo kada se popnemo na vrh tih planina i pogledamo ka drugoj strani. Možeš, ako se potrudiš i sa ove visoravni videti šta se krije iza onog puta, puta na koji ćemo svi jednoga dana, ruku pod ruku, možda i ne, krenuti. Tek tada, neki će shvatiti, da seda kosa i brada nisu odlika samo intelektualnih ljudi, kao ni šešir ni štap. Čak i šah koji igraju penzioneri, babe što se šetaju u popodnevnim satima razgledajući lepotu ovog grada, koju, čini se tek sada spoznaju, nije nikakva odlika niti junaštvo i viteštvo. Pogledaj, gde su oni sada, a gde si ti?

Ne mogu ti reći više ni reč, jer svaka moja, pa i bilo čija reč nije dovoljna da bi ti progledala, videla ono što i ja ne vidim, ali se oslanjam na svoj zdrav razum ili sličnih, skoro istih primera iz prošlosti drugih. Na sopstvenim greškama se uči, a tuđe se pamte, zapamti! Deset prstiju, zna da radi, ali deset slabih prstiju, koje u vazduhu neobično sviraju Mocartovu simfoniju, sigurno je da neće biti u stanju možda ni kašiku sa tanjira podignuti. A deca? Zar misliš da će oni svoju šansu propustiti zbog tebe? Nemoj očekivati previše, jer ljubav se ne očekuje, ona se bezuslovno daje.

Za trenutak, šuštanje lišća sa okolnih drveća, koje pokrenu snažni vetar, prekinu tišinu, koja se neminovno napravi u pauzi između besede i pokretanja bujice razmišljanja. Kao vrenje, oblaci se nadviše nad obroncima planine, hladni vetar provetri naše letnje dronje, a hladnoća je još jednom bila znak da će ovog kasnog popodnevna priroda na trenutak pokazati da ni najsnažniji um čoveka ne može joj prkositi.

Počeli su da pucaju! Ovo su gradonosni oblaci.

Pišanje uz vetar

jun 4th, 2008

Zašto sam u jednom trenutku pomislio da se svet okreće oko mene, a da samo ja stojim i sve to posmatram normalno? Gledam, ljudi se u jednom trenutku okrenu, na sred ulice i nastave ritmičnim korakom dalje, a ja stojim. Čak se i policajac na raskrsnici okrenuo za 360 stepeni i nastavio potom da reguliše saobraćaj, mada, on i kad stoji na toj raskrsnici na kojoj regularno rade semafori, on ujebe i napravi toliku gužvu da nakon nekoliko minuta i sam odustane od svoje namere da reguliše protok vozila u jutarnjoj špici.

Danas je utorak, tačnije sreda. Ne spavam, jer nisam nešto raspoložen za spavanje, a i ne radim ništa korisno, jer nemam šta da radim. Pišem mejlove. Moj posao je da pišem mejlove svima i svakome. Nekome da pošaljem obaveštenje o budućem kretanju cene na stočnoj pijaci, nekome da kažem da ga nerazumem, a nekome jednostavno da pošaljem pozdrav i kažem mu da ga volim. Nije naporan posao, tačnije to nije posao. Vešto i nespretno okrenuo sam se. Zavrtelo mi se u glavi. Povukao sam dim od cigarete. Osetio sam čudan ukus i miris pokošene trave. Otvoren mi je prozor, a napolju sam danas popodne kosio travu u dvorištu. Pala je kiša i sada lepo miriše. Čak i u sobi punoj dima osetio sam taj miris. Kiša još pada, noć kao stvorena za spavanje, ali ja ne mogu da spavam.

Pročitao sam poslednji mail. Odgovorio sam. Ali, u odgovoru ostalo je mnogo nerazjašnjenim dilema. Ostalo je pitanje, na koje i kada bih dobio logičan odgovor ne bih ga razumeo. Desi se jednostavno da su sve alternative nemoguće i da ne postoji tačan i razumljiv odgovor. Razmislio sam, možda ja suviše lako i jednostavno shvatam suštinu života, ljubavi, porodice i svega ostalog. Možda samo treba da razumem svaki odgovor i prihvatim kao normalno i jednostavno.

Za danas je bilo dosta posla za jednog kurira, koji raznosi poštu i pokušava da svakome isporuči paket ili pismo odgovarajuće težine. Neka pisma su zaista teška, jer neke reči umeju da budu teške kao stena u moru, koja nepomično leži i koju svakog časa talasi zapljuskuju u nameri da je razbiju i da njenu težinu ublaže. Nekad ne razumem ni samog sebe, a kamoli druge. Isključiću napajanje računara, pustiću da se računar sam izgasi. Naštelovaću na full power bateriju, valjda će joj trebati duže da se isprazni.

Redizajn teme - Structure, Jastin Tadlock

maj 22nd, 2008

Za samo nekoliko sati rada na temi Structure, autora Justin Tadlock, uspeo sam da izvršim redizajn ove teme za Urban-off magazin blog. Ideja je bila spojiti boje tako da se dobije profesionalni izgled, a s druge strane i moderan izgled teme. U početku sam koristio pink boju u kombinaciji sa belom i crnom kao osnovnim bojama izgledalo je na šarenilo pinka, međutim kada sam pravio logo za Urban-off sajt, ispalo je da je najbolja kombinacija violet i crne.

screenshot

Tema je kreirana isključivo za Urban-Off, tako da ona se trenutno neće naći ni na jednoj listi za download. Ukoliko čelnici pomenutog sajta odluče da ne žele redizajniranu temu, ona će biti dostupna svima za download na ovom blog-u. Do tada, nema download-a. Pošto i ja koristim ovaj blog na 381, ja ne mogu staviti live demo za ovu temu.

screenshot2

Više o temi možete naći kod Jastina. Kod mene samo možete da gledate screenshot-ove, dok je na Urban-Off-u ne postave. Ja samo mogu da dodam da sam promenio background, ubacio slike za pages, search, rss, dugmiće za objavljivanje komentara i brisanje sadržaja, i naravno jedna od novina jeste i logo sajta ( u ovom slučaju je napravljen za Urban-Off).

Edit: Moram napomenuti da nisam namerno prevodio temu na sprski jezik, mada pošto je ovo moja prva redizajnirana tema, nisam hteo baš toliko da idem u detalje. Najvažnije mi je bilo da uspem da redizajniram temu offline na localhost-u. Pošto sam wordpress verziju 2.5. instalirao na localhost-u, sada mogu bez problema da vršim redizajniranje tema. Jedino što je potrebno za tako nešto je vreme koje ja definitivno nemam i naravno kreativnost bez koje ne bi trebalo pocinjati bilo kakav redizajn.

Kad i zašto ćutimo?

maj 21st, 2008

Videh jednu zanimljivu temu kod Laluve, koja me je navela na razmišljanje o tome zašto nekad ćutimo? Ostanemo tako nemi pred nekim stvarima, pojavama ili događajima? Zašto ljudi ćute?

Interesantno je jedno istraživanje na “nekom tamo” univerzitetu (mada moram priznati da me ta istraživanja američkih univerziteta, pa i evropskih, ponekad iznerviraju i pomalo dovode u stav da na njihove procente logično nepoverujem), pokazalo je da žene daleko više pričaju od muškaraca. I da u toku jednog sata izgovore daleko više reči od muškaraca. Pođimo od pretpostavke, a ja bukvalno verujem u te podatke što se tiče ovog istraživanja, da žene pričaju daleko više od muškaraca. Logično se nameće pitanje: Zašto?

Odgovor na ovo pitanje verovatno su psiholozi, psihijatri i ostala stručna lica dosada plasirala. Ja ga ne znam i iskreno me ne zanima trenutno, ali mogu reći da bez obzira na ishod odgovora, ja sam jedno zaključio: “Žena dok priča, ona je zadovoljna ili nezadovoljna, u zavisnosti od tona kojim se obraća sagovorniku. A kad ćuti, onda je sigurno nezadovoljna i nesrećna, a nikad srećna jer ona svoju sreću ne može i ne ume da iskaže ćutanjem”. Da li je ova moja tvrdnja tačna, baš me briga, ali do sada sam mogao da iskusim njihovo bespotrebno brbljanje, vikanje i urlanje za sitnice, kao i ćutnju”.

U prvom slućaju kada žena brblja, nekad i bez povoda i bez smisla, onda je ona presrećna. U stanju je tada da priča o bilo čemu, čak i na postavljeno pitanje o tome da li za večeru da napravim špagete sa sos prelivom od paradajza ili nešto drugo, ona je u stanju da umesto odgovora počne da priča i simulira celokupnu večeru od trenutka kada stavi prvi zalogaj u ista i kaže: “Mmm!”, do trenutka kada će zadovoljna zaspati u krevetu. Pri tom da odgovor začini i konstatacijom kako je njena prijateljica ili tetkina sestra od njene prijateljice danas … U tom slučaju muškarac se uglavnom smeška i klima glavom, i naravno šta radi? Ćuti i sluša je.

Kada je svađa u pitanju, žene su veoma vične u tome. Hoće otom potom da isteraju svoje. Muškarci veoma često odustanu na prvu loptu i dospuste ženi da svoje izlive besa istera kroz usta, ili se povedu logikom: “Pametniji popušta”. I naravno, mi u takvim situacijama smo skloni ćutanju ili jednostavno da se izgubimo, dok svoje strasti one ne smire. Međutim, postoje i oni vidovi Balkanskih muškaraca koji u tim situacijama su laki na ruci, pa taj vid komunikacije prekidaju na njihov svojstven životinjski način. Upravo tradicionalno shvatanje da je muškarac glava kuće i Balkanski “patrijarhalni” sistem vrednosti u porodici, koji bi se moglo reći da je najzastupljeniji u Albaniji, pa potom su Crna Gora i Srbija na toj listi, upravo doveli do toga da se u nekim sredinama žena još uvek tretira kao drugorazredno biće, koje u tom slučaju ne sme ni da zucne, a kamoli da istera nekad svoje. U takvim slučajevima žena ćuti. Vremenom i taj sistem vrednosti polako izumire i sve više je porodica u kojima, šalu na stranu, žena ima dominantnu ulogu.

Kada žena ćuti, to je korak da osoba pored koje izražava ćutnju nije više poželjna ni u kom vidu, čak i komunikacije. Ovde je pretpostavljeno da nije u pitanju Balkanski sistem vrednosti nadenut u porodici. Komunikacija je najmoćnije oružje za spajanje i naravno razdvajanje dvoje ljudi. Ćutanjem se izražava neki bojkot ili bolje rečeno, ćutanje znači da su se sve reči i fraze istrošile i da više nema šta da se kaže sagovorniku. Ćutanje nekad zna da znači i kraj. Naravno, ovde se ne misli samo o ćutanju između supružnika, već može se generalno govoriti o ćutanju između dve osobe (prijatelja, rođaka, itd.). Takođe, žena ćuti i kad je previše tužna ili kad je postiđena (retko kad!).

Ali… uvek postoje i oni muškarci, koji ne zatvaraju usta i od kojih ne možete da dođete do reči. Prosečan muškarac, u toku dana ćuti u proseku oko 18 sati. Dok žena svega 12 sati, uključujući i deo dana namenjen za spavanje. Da li je verovati ovim statistikama ili ne, jedno znam, ja volim kad žena priča, jer znam da je srećna.

Nije zanimljivo ono što žene kažu; zanimljivo je ono što prećute. (Dima)

Ko može upravljati jednom ženom, može upravljati jednim narodom. (Balzak)

Tišina

maj 16th, 2008

Večeras na terasi mog stana, Beograd i ja, moramo se oprostiti, reći jednom drugom zbogom i krenuti u novu avanturu, osvanje novih predela, novim komšijskim facama koje će me nekad nervirati, ali koje ću prihvatiti onakve kakvi su, jer znam da ih ja ne mogu niti želim menjati, kao što ne želim da se menjam ja.

Večeras reči teško naviru, na svakom zarezu oseti se pauza i tišina, prsti ostaju ukočeni na tastaturi u nadi da će nova reč i misao biti izbačena. Večeras sam bio sa prijateljima, našao malo vremena da proćaskamo i naravno jedni drugima obećamo da ćemo se viđati što češće, tačnije da im ja obećam da ću uvek kada me put dovede do Beograda naći vremena da ih sretnem. Idem u lepše i mirnije mesto, mesto gde ću moći pod tremom svoje nove kuće moći da se na ljuljašci ljuljam i gledam u panoramu gradu, okružen zelenilom, psom koga ću kupiti i zavoleti, gde ću moći da radim i razmišljam, gde ću napokon možda da iskorenim svoje ideje i principe na kojima se zasnivao moj život.

Dok posmatram svetlost koja se prelama nad gradom od uličnih svetiljki i reflektora, iskreno sam hteo da razmislim o svojim postupcima. Na ovaj blog sam došao slučajno, nije me niko naterao niti me terao da pišem svoje gluposti. Na njega me je naterao višak vremena koji sam imao. Taj višak vremena sam želeo da potrošim na gluposti, ali umesto gluposti desilo se nešto više od navike. Nešto što sam smatrao da samo dokoni, nesrećni i besposleni ljudi mogu da sebi priušte. Tempo mog života je takav da dnevno spavam 5 sati i da funkcionišem isuviše dobro. Ne volim dugo izležavanje po krevetu čak i kada je kišni dan. Volim da radim nešto, da sam stalno u pokretu i da uvek imam vremena za sve. I imam, ne žalim se, jer sve u životu postižem da ukomponujem kao inzvanrednu kompoziju i odsviram je tokom dana. Svaki sekund je isplaniran. Radnim danima jedem u pokretu, kako bi se reklo s nogu. U isto vreme proveram mail na mobilnom i idem u nabavku namirnica. U prevozu čitam blogove, nekad se i glasno nasmejem dok čitam. Napišem post kada su mi misli usmerene na pisanje za tili čas. Srećan sam što sam slepo kucanje naučio u svojoj srednjoj školi i jako mi znači i na poslu i u privatnom životu, jer ne moram da nabadam po tastaturi tražeći gde se nalazi slovo A. :). Slušam muziku, gledam TV, pratim dešavanje u svetu sve u pokretu. Nemam omiljenu seriju, jer za to stvarno ne nađem vreme i ako ga nađem uvek se desi da možda sutra neću biti u mogućnosti da baš u to vreme budem pored TV-a. Čak ni u bioskop ne idem jer dva sata u jednom mestu je za mene previše. Pozorište priuštim jednom u šest meseci, poslednje što sam gledao je prestava „Kokoška“. I sve tako u krug svakog dana. Čak mi se i ona reklama: „Živim brzo i hranim se lako“, veoma dopala, jer upravo može da mene okarakteriše.

Ali,…

Suviše sam se odaljio od teme. Sve ovo ću poneti u lepom sećanju naravno moj boravak u prestonici, u kojoj imam rođake, za koje nađem jednom u mesec dana vremena da ih obiđem, a možda i mnogo duže. Ne jurim novac, jer me on nikada nije zanimao, ni sada kada ga imam, kao ni onda kada ga nisam imao. Na blog-u sam virtuelno upoznao i postali su deo moje ličnosti pojedini blogeri. Zavoleo sam ih, imam utisak da su deo mojih obaveza. Zbog njih sam uvek nalazio i nalaziću dok mogu vremena da im ostavim svoj trag, pisaću i dalje, osećam tu potrebu da barem pola sata odvojim njima. Ne pratim mnogo blogova, svega nekoliko i svi oni su u mom sidebar-u. Ne jurim u potrazi za novim blogovima, niti tražim da budem među nekim blogovima, jer i ja imam jedan princip i svoj stav vrednovanja blogova. Svi ovi su za mene moji TOP blogovi i tako će ostati, jer vrednovanje nečijeg truda i rada ne zavisi od njegove posećenosti i broja komentara ostavljenih iza svakog post-a, već po iskrenosti i načinu pisanja. I zato ću uvek naći vremena da im posvetim barem pola sata u danu ili nedelji. U mom planeru uvek će stajati jedna od neobaveznih obaveza – „vidi šta pišu drugi“.

Kada sam došao na ovaj blog saznao sam da je u tom trenutku upravo bilo završeno neko okupljanje blogera u regionu. Iskreno, lepo je to, mada jedan od mojih principa na kojima se zasniva moj stav prema Internetu i korišćenju svega što zahteva različite kardinalnosti u komunikaciji, jeste upravo da nikoga ne upoznajem u realnom životu. Nikada nisam chatovao, išao na dating sajtove, niti bilo šta što je vezano za upoznavanje, ali putem ovog blog-a imao sam priliku i poziv za upoznavanje. Mogao sam da prekršim svoj stav i da pokleknem tome. Naravno upoznavanje nije bilo vezano za neko muvanje niti bilo šta više, jednostavno upoznavanje, kao što biste upoznali nekoga na nekoj žurci i postali prijatelji. Nisam to uradio. Imao sam prilike možda sada da budem bogatiji u svom životu za jednog prijatelja više. Ali nisam, jer okolnosti to nisu dozvoljavale i od samog starta je sve krenulo naopako.

„Noćni prolećni vetrić na mojoj terasi obgrlio me. Izašao sam u majici, da ispušim cigaretu. “Tell it to my heart” je na radiju, simpatična pesma. Tera na ples, pomeranje tela u njenom ritmu, dok disco kugla se vrti iznad. Dodire. Pesma je za dvoje. Ne želim da je slušam, jer ne volim previše disco muziku kada sam sam. Nisam je promenio. Uvukao sam dim, cigaretu namestio između prstiju, oslonio se na ogradu terase i pogledao u nebo. Ja sam pogrešio, uvek sam grešio, ali da li mogu da naučim neku lekciju iz toga? Mogu, jer ona može pomoći ne samo meni nego i svima drugima, kada se nađu na raskrsnici i ne znaju kojim putem dalje. Svi putevi su dobri i na svakom se nađe nešto lepo.

Dobio sam poklon. Želeo sam ga toliko dugo i sada kada ga držim u rukama imam utisak da sanjam. Ne verujem da sam upravo dobio to što sam dugo želeo. Sa osmehom na licu gledao sam i bio srećan. Pogledao sam pravo ka svetlećoj reklami na obližnjem poslovnom centru i bacio ga o pod. Deliću se se rasturili na sve strane. Razbio sam ga, jer ne želim da tugujem zbog njega.

Ušao sam u sobu i seo za računar, večeras želim samo tišinu“.

©2006-2008 :: Iz drugog ugla pokrece se pomocu WordPress 2.3.1 na blog sistemu Blog381.com

Wordpress theme by IvanB. | Zelis blog? Za samo minut registruj se na blog381 i pocni blogovati.