„Rastanak sa njom ne treba da te uništi. Nastavi dalje, pred tobom je život. Pronaći ćeš novu ljubav. Znam da je teško zaboraviti, ali svakako da treba ostati pribran i jak“.
|
D |
ok sam pokušavao u svojoj glavi da pronađem mnoge odgovore na mnoga pitanja, ljudi oko mene su me tešili, svi do jednog davali mi iste savete, koje ja nisam ni slušao. Svaki bi me po ramenima patapšao i rekao, čuvaj se.
Moja priča ima kraj, jer to nije priča koja se dogodila. Hodajući ulicama prljavog Beograda, smog u vazduhu na minus dva štipa me je za grlo. Užurbana masa ljudi kretala se kod Slavije, a ja zajedno sa njom, uputio se u nepoznatom pravcu. Tramvaj 2, stari i zarđali još uvek prevozi putnike, tamo gde su se uputili. A mene? Gde mene vodi?
Toplota zarđalog i klackajućeg tramvaja, bukvalno da me je uspavala. U mislima sam samo dozivao jedno ime, želeći da se vrati, da ponovo kao nekada, šetamo Kalemegdanom, nasmejani i veseli gledamo kako Sava neumorno uranja u Dunav, da se smejemo Pobedniku i njegovom profilu, dršci mača koja sa strane kvari lep prizor osvetljenog Zemuna.
Jednim korakom i ja sam tu. Stojim i gledam kako sneg polako veje. Na prozorima starih kuća, već se pale svetla, noć polako pada nad ovim gradom. Starost ovog grada, meri se našim koracima, njegova lepota našom ljubavlju, njegova prljavština mojom dušom. Da li će i ovaj sneg, očistiti prašinu sa njega, a samim tim i sa moje duše, da li će postati beo?
Tatjana, zašto si otišla? Zašto sada lutam tražeći tvoj pogled na licima nepoznatih stranaca, koji užurbano prolaze pored mene? Nisi mi rekla ni zbogom, jednostavno otišla si bez i jedne suze, bez i jedne reči. Ostao sam sam, više me ni prijatelji ne mogu razveseliti, oni zbog kojih sam svojevremeno gluposti pravio. Tvoja slika u mom novčaniku više ne stoji. Bacio sam sve, spalio i uništio sve ono što me je podsećalo na tebe, ali nisam spalio svoje srce koje polako, već umorno, i dalje kuca za tebe. Svoje suze vešto krijem.
Crkva Sv.Marka. Ovde smo sanjali o našem venčanju. Pravili planove i kao deca držeći se za ruku, maštali o danu koji više neće biti. Svi mi kažu da si sretna, a ja i dalje ne mogu da prihvatim tu tvoju sreću. Više se ni Bogu ne molim.
Sada na kraju ćutimo, nema reči, u mojoj duši veju crni snegovi.
Nastaviti dalje. Kako lako to zvuči, niko ne zna da je to teško izvesti. Tatjana…. Oprosti mi za sve što sam činio. Oprosti mi za moje snove. Oprosti mi za moju ljubav. Oprosti mi što sam bio vojnik u tvom ratu, želeći da pobedim. Oprosti mi za moju sebičnu ljubav što sam samo tebi nudio, što drugima je nisam dao. Oprosti mi!
|
T |
opao porodični ambijent u kući moga prijatelja, naterao je moje misli da za tren odlutaju sa njenog lica, njenih očiju. Ali, moje misli samo ka njoj hodaju, tiho, lagano i neprimetno. Baš me briga šta će drugi da mi kažu, i ako je sretna kao što tvrde, znam da me lažu. Sve to palako me ubija. Tišinu ulice kojom koračam, prekidaju moji koraci, suze koje liju niz moje obraze. Kao dete plačem, pored drveta naslonjen, krijem lice, krijem oči pune suza, koje ne mogu da zaustavim. Sećam se … stojiš pored jedne stare klupe u parku, čekaš me. Nekim šalom, kosu si pokrila, ne želeći da je koja pahulja okvasi. Sećam se … prišao sam ti pozadi, tiho, ne želeći da te uplašim. Zagrlio sam te … osetio sam strah, strah i sreću. Tiho si izgovorila,… volim te.
„Mladiću. Da li vam je dobro!“ – omanja starica sa torbom u ruci, prišla je pored mene, tiho me dodirnuvši po leđima. Obrisah suze, ne želeći da me iko vidi uplakanog. Zahvalio sam se na pitanju i nastavio dalje, da koračam ulicom za koju ne znam kuda me vodi. Znao sam da moji koraci samo ka njoj idu, želeći još jednom da pogledam njeno lice, da se uverim da je srećna kao što drugi kažu…
Mesečina osvetljava moj put, mesec me vodi večeras, mesec je svedok mojih koraka, mojih lutanja i mojih sećanja. Ove noći želim da te ukradem, da te ljubim na mesečini, da ti izgovaram reči dve, da te držim u naručju, da pored mene jutro dočekaš. Želim, ali svoje želje ne mogu da ispunim, umesto toga grlim jastuk, u tihim noćima dozivam ime tvoje, dozivam te da još jednom budeš pored mene.
Ulična svetiljka, osvetljava moje umorno lice. Od kad si otišla, noćima ne spavam, prepuštam se tišini sobe, laveži pasa daju mi znak da sam još uvek budan. Ispijena flaša stoji pored mene, dogorela cigareta u ruci, moj tužni pogled usmeren je ka uličnim svetiljkama ovog grada. A tebe nema. Svakog trena očekujem da pozvoniš na vrata, da mi kažeš da mi se vraćaš. Već je pola tri, a tebe još nema, sigurno si negde do sada novu ljubav srela.
Za nas dvoje više sreće nema. Od sutra će sve ovo ostati samo uspomena, gorka uspomena koja će mi razarati dušu, koja mi neće dati da ponovo volim, da ponovo ljubim neke druge usne. Do juče smo srećni bili, a sad su samo suze u očima, hladni vetrovi koji šibaju i razaraju moju dušu.
Tatjana,… tvoje ime noćima dozivam. Tatjana,… moj cvete. Tatjana,… živote moj, bez tebe, ja više živeti ne mogu.
Mesec dugih dana, mesec kao deset godina. Još uvek tragam za pogledom tvojim. Šetam Knez Mihajlovom ulicom. U pogledima drugih žena vidim tvoj, koji me još jednom doziva i poručuje da me želi. Ali kada se približim, shvatim da to nisi ti, shvatim da tvoje oči više ne gledaju ka meni. Tatjana, čujem tvoje ime kako svaki muškarac doziva. Kao umoran pas lutam tragajući za nečim, sada već davno izgubljenim. Mesto gde smo noćima zagrljani sedeli. Naša klupa, naša imena urezana na njoj. Sava, mutna i ružna. Sećam se, govorila si kako je ružna, kako nikada ne bi mogla svoja nežna stopala da pokvasiš u njoj. Sećam se kako sam zbog tebe želeo da se bacim u nju, da budem prljav, da me ti očistiš. Sećam se, tvoje bele haljine, sandala boje meda… kada sam te izveo sa maturske večeri, kada sam te doveo na ovo mesto, kada sam ti dlanovima milovao nežno lice, kada si mi prvi put rekla da me voliš i zaplakala, kada sam ti brisao tvoje srebrne suzice i skidao zvezde sa neba… a sada… sada jadan sedim na ovoj klupi, sam… u mislima trenuci naše radosti, radosti koju si ti jednog dana prekinula. Krivim te. Proklinjem te. Proklinjem ime tvoje, što mi dušu uništi, što me uništi ovako, sada jednim korakom nisam ni tamo ni vamo. Tatjana….
… alkohol je tekao mojim venama, pluća ispunjena dimom. Neobrijanog lica, tražio sam utehu u svakom poroku. Čak sam i posao napustio, napustio sam sve ono što me je nekada činilo srećnim, sve ono što mi je davalo nadu za neku bolju budućnost.
|
S |
nežno jutro dočekao sam u podzemnom prolazu na Terazijama. Sedeo sam na kartonima, hladnoća je obuzimala moje telo, a alkohol je isparivao iz mojih pora. Pogled je svo vreme bio fiksiran na dve mermerne kockicke urezane na podu, gledajući kako ih ljudi gaze, gledajući kako bez i jedne griže savesti prelaze preko njih, preko mog života, preko mojih stvaranja. A onda u tom trenutku, pogledao sam svoj lik urezan pored nje, … sada nas oboje gaze, hodaju preko nas, ali nas nije briga za to, sada smo ipak zajedno, ništa nam ne mogu, čak i ti bolovi od gaženja, stotinu prolivenih suza, vredelo je za trenutak pored nje, pa makar i samo jedan taj trenutak. Letimo, ne belim krilima pegaza prelazimo milje, gledamo sivilo ovog grada, odlazimo tamo gde smo sanjali.
Nered u stanu, nekada je mogao da izazove buru mojih nerviranja, ali sada… sada posmatram te prljave sudove, paučinu u uglu sobe, rasturen krevet, pobacane stvari… ustajao vazduh, već odavno nije niko ovde svraćao. Napravih dva koraka, a zatim stadoh da podignem sliku sa poda. Beograd, ona i ja. Gledam sliku, gledam njeno nasmejano lice, a u duši više ništa ne osećam, u mislima mi prolaze razne slike tog vremena. Sada više ništa nisam osećao, ni tugu, ni ljubav, ni mržnju, ni bol… od jednom sam postao ravnodušan. Držeći sliku u levoj ruci, samo sam je bacio iza svojih leđa i uputio se ka kupatilu. U toploj kupki proveo sam pola dana. Mislim da sam i zaspao tako, ne sećam se. Samo znam da mi je prijalo malo čistoće i trenutak jednog drugačijeg mira, bez prevrtanja i lutanja po prljavim ulicama, da stanem na svoje noge, da krenem dalje. Više ni sam ne mogu sebe da sažaljevam. Počinjem sam sebi da se gadim.
Te večeri, spremio sam se, obrijao i uputio ka prijatelju kome sam se prethodno najavio. Odlučio sam da ipak malo prošetam, to je ipak dvadeset minuta od mene. Sneg, utabane staze po pešačkoj zoni, so i rizla na asflaltu. Dvojica se sudarila, ništa srašno. Jednostavno neiskusni vozač je nagazio na kočnicu, malo se okretao i udario u auto ispred njega. Nervozni udareni vozač, izašao iz kola, počeo da viče, da psuje. Ovaj drugi sedi, rukama drži volan i gleda ispred sebe. Strah… vidi se da je mlad. Uplašen… kao zec uhvaćen u zamci, sada ni sam ne zna šta treba da radi… Voleo bih da priđem i pomognem mu, ali ako sam ne nauči nešto iz ovoga, onda mu niko neće pomoći. Sada je prošlo sve dobro, bez teških posledica, sutra… možda sutra neće postojati. Neko dobije šansu da nauči, neko tu šansu nikad ne dobije, jednostavno plati ceh za svoj greh.
… stajale su kao devojke iz izloga. Zaustavi se cisterna, ona priđe, lepa kao boginja. Lepo lice, ne mnogo bledo, sa jarko crvenim karminom, isticalo je u prvi plan njene usne. Ogromne mindjuše, kao veliki obruči od seoskih kaca. Čizmice, kratka suknja,… Vozač je nešto pita, ona se smeje, odgovara. U ruci drži crvenu tašnicu, s njom maše napred-nazad. Nazire se lik vozača, čovek u godinama sa brkovima, može otac da joj bude. A ona, ne mari… svoje telo prodaje kao jeftinu robu. Zašto? Da li je i njeno srce puklo od ljubavi, da li je i njena duša zatrovana i uništena? Da li… sklopih oči.
… raskopčana košulja, igra senki na zidu spavaće sobe,… zvuci tihog dečijeg kašlja, u vazduhu miris tek izgašene sveće.
Budim se u nepoznatom krevetu. Gledam oko sebe, nepoznata soba. Jeftine guste tamne zavese, skrivale su svetlost koja je htela da dopre do kreveta. Sa strane, pepeljara puna do pola popušenih cigareta. Na njima crveni karmin. Iz susedne sobe dopirali su zvuci klavira, muzika prijatna za sluh, meni neukom nepoznata. Zvuci Beethoven-ove Simfonije Andante i Bach-ovog C dur-a, u glavi preplitali su i odzvanjali sa teškim tonovima Carmina-e Burana-e Carl Orff-a, slike i scene,… od jednom osetio sam jak nemir, srce je počelo jače da kuca ritmično prateći samo meni poznate zvuke. Soba je počela da se okreće oko mene. Jeftine stvari počele su da lebde, glava je pucala, držao sam se za nju, kleknuo na pod želeći da prestanu sva mučenja. A onda sam začuo zvuke Borodini-ja, tiho i nežno, kao da se nalazim na nebu, među anđelima… Ustao sam i otvorio vrata, u dnevnoj sobi osvetljenoj lepotom jutarnjih sunčevih zraka, ugledao sam devojčicu kako malim prstima prelazi po tipkama klavira. Zastao sam zamišljeno slušajući sve te zvuke, gledao sam ka njoj… Osetio sam jezu, strah i neverstvo. Osetio sam se prevarenim. U tom trenutku došla je i njena majka, prepoznao sam jarko crveni karmin na njenim usnama. Pogledao sam je, bez reči sam je posmtrao, osećao gađenje prema sebi, stid pred tom devojčicom, koja gleda nepoznatog stranca u stanu.
Sunčano jutro. Sunčevi zraci padali su na snežne površine stvarajući slepilo. Zalsepljen sam izašao iz stana nepoznate osobe, gde sam proveo noć. Ne sećam se ni kako sam dospeo tamo, sećam se samo scene nje i vozača cisterne. Tatjana,… izneverio sam tvoju ljubav, izdao sam te i poklekao pred prvim iskušenjem. Tatjana,… zgrešio sam.
|
I |
spred očiju, ostala je slika devojčice za klavirom. Njene krupe plave oči sa strahom u njima, gledale su me dok sam stajao iza nje, slušajući čarobnu muziku koju je ona stvarala, koja je samo njoj bila jasna, a meni totalno strana. Prelazim ulicu, sada već skoncentrisan na automobile koji mi sviraju. Na drugoj strani starica sa crnom maramom sedi na maloj koklici, pored nje stoje buketi ruža, uvijeni u beli obični papir. Nikada nisam video takvu boju, crno-crvenu. Fansciniran bojom, a u isto vreme i nekim neobičnim osećajem u grudima, uhvatio sam tužan pogled starice koja je gledala ka meni. Skrštenih ruku, sedela je pored ulaza u jednu od najlikvidnijih banaka u Beogradu. Iza nje u toploj prostoriji, mladić obučen u crno odelo, čuvao je ulaz te zelenaške radnje. Bio je vidno nervozan, verovatno je korio staricu što sedi malo pored banke i kvari ugled jedne takve institucije, nije mu bilo jasno da svi imaju pravo da se bore za ovaj ogavni život. Prišao sam starici, i bez pitanja uzeo jednu ružu, čini mi se najtamniju, toliko tamnu da se izjednačavala sa mojoj dušom. Uzeh novčanik, izvadih prvu crvenu novčanicu iz nje, dadoh je starici, ne želeći da uzmem kusur.
Znao sam da idem kod nje. Čak i hiljadu i jedna ruža ne bi mogla da omekša njeno srce. Pokušaću. Tražiću oproštaj, tražiću da mi se vrati, ili ću zauvek ostati pored nje.
Temperatura počinje da se spušta, gola šaka u kojoj sam držao cvet sudbine, počela je da oseća hladnoću. Mraz je počeo da štipa moje obraze, nos, uši. Nikada nisam voleo da nosim tu zimsku opremu, rukavice, šal i kapu. Smetalo mi je. Kako dan brzo prođe? Već skoro će mrak, a sunce se nekako i dalje bori da objasja svaki moj korak učinjen ka njoj. Gledam, oko sebe, vidim bezbroj lica, koji gledaju ka meni, tihi i nemi, neki su nasmejani, neki sa tužnim pogledom, neki čak i bledi. Na raskršću, neobičnom raskršću, vidim nju. Stoji, kao i tada kada me je čekala ispred stare klupe. Srce je počelo jače da kuca, neobičnim ritmom, ubrzavalo je svaki moj korak nestabilan i težak. Osetio sam drhtanje, ruke su počele same da se tresu. Sada ni cigareta ne bi mogla da mi pomogne, da smirim svoju unutrašnju nervozu, a i strah od prve izgovorene reči. Samo dva korak delila su me od nje. Njeno lice, nije bilo nasmejano, bila je ljuta i nervozna, kao da nije želela moj dolazak. Pogledala me je nekako neobjašnjivo, nije želela čak ni da joj priđem. Nekoliko minuta, stajao sam i posmatrao je, dok nisam čuo otkucaje pulsa na vratu. Tihim i pomalo jecavim glasom rekla je: Zašto Ivane?
Stajao sam kao kip, pognute glave, ostavljajući iza sebe trag crvenog vina. Iz mojih usta ni jedna iskrena reč nije mogla da bude rečena. Pokušavao sam da kopam kroz orgromne količine uskladištenih reči, ne bi li našao onu pravu. Jednostavno izustio sam: „Oprosti mi, Tatjana“. Iz ruke ispustih crvenu ružu. Noge nisu mogle više da izdrže, kleknuo sam pored, oslonivši se rukama na zemlju. Klecale su i ruke, osetio sam strašni umor u svom telu. Hladni vetar projurio je kroz raskopčani kaput. Jeza je počela da obuzima moje telo. Pogledao sam u stranu, da još jednom vidim taj neobični zalazak sunca. U daljini, dva oblaka sudarila se i čine neobičnu strukturu, mene i nje.
Klekla je pored mene, podigla moju glavu da uhvatim njen pogled, od koga sam se skrivao. Njene oči, natopljene suzama, gledale su u mene. U njenom pogledu video sam tugu, strah i žaljenje, ali isto tako i sreću što je pored mene. Umor je polako počeo da savladava moje telo. Usporeno sklapao sam i otvarao oči, gledajući ka njoj, ka njenom anđeoskom licu. Pogledah je još jednom, a zatim sklopih oči i legoh na njena krila. Osetio sam kako prstima prolazi kroz moju kosu, drugom rukom milovala je moje lice. Osetio sam hladnoću decembarskog vetra.
… stajali smo pored reke, gledali u tu mutnu Savu, smejali se. Znao sam da mi je oprostila, da smo sve razjasnili i sada smo ponovo zajedno. Držala me je za ruku, htela je da mi pokaže sva naša mesta na kojima smo bili zaljubljeni. Naša klupa, zastali smo pored nje. Dvoje mladih, nekada kao i mi zaljubljeni sedeli su zagrljeni, njena glava naslonjena na njegove grudi, on je obgrlio nežno i čvrsto u isto vreme. Gledali su istu tu reku, reku Savu koja nikad neće prestati da uranja u Dunav, njenu jedinu ljubav. Po prvi put, ponovo sam se nasmejao, bio srećan i veseo. Njeni nežni prsti čvrsto su držali moju šaku. Pogledao sam je, privukao sebi. Naša dva lica sada su bila jedno pored drugog. Osetio sam njene uzdahe, prstima sam sklanjao kosu sa njenog lica koju je vetar nanosio. Osećaj mira i spokoja, napokon je zavladao u meni. Visoko iznad oblaka, gledao sam Beograd. Prvi put sam video njegove lepote, prvi put sam video da je stvarno beo, da nije siv kao što se prolazniku čini. Neko je ipak obrisao prašinu sa njega. Svojim prstom uprla je u nešto, što je htela da vidim. Majka devojčice iz stana u kome sam bio, grli svoju devojčicu, po prvi put oseća majčinsku ljubav. Sreća na njihovom licu bila je prevelika, uhvaćeni za ruke igrali su u stanu, skakali i veselili se. Neko im je ostavio sigurnu budućnost, onog dana kada je izašao iz tog stana. Moji prijatelji,… o njima ću uvek govoriti. Sada stoje, gledaju u nepoznatom pravcu, tragaju i lutaju, smrknutih lica, ali će biti srećni, jer sam i ja napokon pronašao svoju izgubljenu sreću.
„Drži me za ruku. Želim da me večno držiš za ruku. Ne želim više ni jednog trena da se rastajem od tebe. Ti si moj život, moja sreća i moja duša. Iz sveg glasa, uzviknuo sam po prvi put: Tatjana, volim te!“
Dva oblaka u daljini, spojila su se u jedan. Poslednji zraci sunca obasjavali su crnu mermernu ploču na kojoj je zlatnim slovima ispisano njeno ime. Moje beživotno telo, ležalo je pored nje, čvrsto držeći u ruci sliku Beograda, nje i mene.